Tko to moore more platit?

Špica turističke sezone je pred vratima, a dok vi čitate ove retke ja i moj dvojac odbrojavamo još sitno do niskog starta. Ove godine putujemo na dobro nam poznato odredište jer su nas nepredviđeni troškovi bacili nekolko koraka unatrag. Kak god kombinirali i pokušavali zatvoriti financijsku konstrukciju ne ide pa ne ide, a iz kombinacije smo izbacili peglanje kartice. Nije nas strefil ni Bingo ni Loto, niti me usrećil paket uložaka koje sam kupila u nadi da budu mi osvojili ljetovanje iz snova. Kad već nemremo skeširat kolko treba, nebumo bome ni sedam dana Jadrana plaćali do travnja 2011. Teška smo se srca pomirili sa surovom zbiljom i nazdravili još jednom u ime rodbine na jadranskoj obali, a koja nas ima volje trpeti za ovih nesnosnih vrućina.
Verujem da ove godine takvih koji dijele našu sudbinu ima više nego lani, a nadam se takaj da su sretne ruke po pitanju rodbine koja stanuje na plavom Jadranu. Ako ih se baš i ne sete kroz godinu, kud ćeš bolje prilike nego javit im se sad kad sunce nemilosrdno prži.
Za one koji nisu te sreće nego ostaju gutat prašinu podravske nam ravnice ipak ima spasa. Uvjerila sam se osobno da se moguće dobro rashladiti na gradskim bazenima, ali i na obližnjim grabama poput Šoderice i još koje slične. Morem vam reči da s obzirom na omjer uloženog i dobivenog za tu lovu, ponuda i nije tolko loša.
Bazeni na Cerinama na repertoaru su bili za radnog dana od 11 do 13 sati. Cijena ulaznice za mamu 20 kuna, prda upada gratis. Broj posjetitelja umjereno taman. Dobna granica od 7 do 77. Fino smo se nabrčkale i naskakale u ta dva sata i isprobale sve osim olimpijskog bazena jer taj još nije primjeren našem uzrastu. Jedino kaj nam se zamerilo su preskliske pločice prek kojih se prda na samom odlasku rasprostrla kolko je duga i široka na opće zgražanje svih plivača i neplivača.
Solucija broj dva je kupanje na kojoj od podravskih graba. Uloženo nekoliko desetaka kuna u gorivo i par komada mesa koje smo bez obzira na vanjskih 35 s velikim guštom precvrljili na rešetki ispred „Ribičkog“ na Šoder grabi. Tolko nas se dojmilo da smo isti scenarij ponovili već treći put i još jedan planiramo ko oproštajni prije godišnjeg.
Makar je Šoderica odavno izgubila svoj stari sjaj ipak je još uvek ugodnije skrivat se tam u debeloj hladovini nego doma kroz rolete hvatat dašak vetra. Temperatura vode prošlog je vikenda bila baš onak, za fino se ohladit. Jedino kaj kvari opći dojam je trava koju preplivaju samo hrabriji, a u kasnim popodnevnim satima rojevi komaraca koji sigurna sam, honorarče za najbliži bolnički odjel transfuzije.
Nedeljno popodne na Šoder grabu je dovuklo čak iznenađujuće velik broj izletnika uglavnom pristiglih vozilima bjelovarskih registarskih oznaka. Koprivničanci su čini se zaboravili na ovu nekad omiljenu im ljetnu destinaciju za odmor. Prenapučena obala na kojoj jedva da se pronalazilo mesto za ručnik slika je koju sam pohranila negdi duboko u svojoj „dječjoj“ memoriji. S nostalgijom se sećam tih vremena i nadam da ipak postoji još zrno nade da na svega 15 minuta vožnje od centra grada dobijemo pristojno kupalište gdi bu i moja prda naučila plivati.
Ko ima dolara, kupa se u moru, a ko nema doma u lavoru – pjevamo u autu dok se vozimo doma, umorni, ali zadovoljni provedenom nedeljom. Ovakav bi nas dan na Jadranu koštal tri put skuplje, a nebi dobili nikaj više od komadića morskog kamena i istog tog sunca. Do godine nas morti ipak okine kakav jack pot ili bingo plus pa vam se javim s ležaljke na Azurnoj obali.